Prvi put HKUD Doljani osnovano je 2000. godine i zbog različitih poteškoća nije aktivno djelovalo od tada. Danas, 14 godina poslije. članovi i Uprava HKUD-a ponovno počinju kreirati program kako bi što ozbiljnije pristupili organiziranju, poticanju i pomaganju kulutrnih aktivnosti na ovim prostorima.

Za naše, geografski malo, ali emotivno veliko mjesto ispunjava se stara želja. Konačno imamo naše kulturno umjetničko društvo koje će čuvati od zaborava običaje naših predaka i tradiciju od izumiranja. Cilj našega Društva svakako je čuvanje, njegovanje i unapređivanje kulturnog blaga Hrvata u Doljanima i općini Jablanica i Slatina; očuvanje i promicanje narodnih igara, plesova i običaja, ali najvažniji cilj jeste upravo oživljavanje međusobnog druženja hrvatskog puka ovog prostora, kako onih koji žive ovdje, tako i onih koji su zbog različitih razloga morali otići, ali se svom kraju neprestano vraćaju.

Opširnije...

Kraj u kojemu se rodila i odrasla Diva Grabovčeva je bio poznat po svojoj ekstremnosti - sjeverna Hercegovina, a sam život i tragična sudbina Dive Grabovčeve je ostao samo mit u otporu prema tadašnjoj osmanskoj okupaciji. 

Vrlo davno prije Turskog osvajanja Bosne - cijelom gornjom Ramom vladalo je snažno pleme Kopčića. Po dolasku Turaka cijelo pleme je spalo na dva brata, tj. dvije loze Kopčića. Velika većina bosanskih plemića se jednostavno priklonila sultanu Fatihu kako bi sačuvali svoja imanja i obitelji, plaćali su porez Turcima i imali kakav - takav mir i slobodu kretanja. Među tim poturčenim bosancima bio je i stariji brat Kopčić - Kasumbeg po Turskom, koji je kasnije izdao Sultana i bio pogubljen.

Mlađi brat - zvan Braja ostao je vjeran Domovini i vjeri svojih pretaka. Plaćao je porez Turcima i obavljao svoj posao - održavanje puta iz Rame na Klapavicu i živio u svojemu dvorcu. S vremenom se dvorac osuo, seljaci su odnijeli svoju zemlju van dvorca kako bi je sačuvao i s vremenom moćni vladar Rame se izgubio iz zapisa. Pošto je njegov dvorac bio usred zelenog garbovog gaja - prozvali su ih Grabovcima.

Prema drugim zapisima mlađi brat se zvao Luka, a supruga mu bila Luca. Nisu dugo mogli imati djece dok jednog dana nije zatrudnila i rodila prekrasnu djevojčicu Dijevu. Kako je rasla sve je bila ljepša i ljepša i vrlo brzo je postala poznata kako u Rami, tako i šire.

Dolaskom Turaka u Bosnu pa tako i Ramu, u mladu Divu zagledao se i mladi Tahirbeg (navodno sin nekog vlasnika velikog dijela zemlje. I taj Turak je htio upravo Divu i posjedovati. No mlada djevojka, kako je i odgojena, nije ni pomišljala na takvu mogućnost, ponajviše zbog kulturnih razlika, jer se Diva, kao kršćanka mogla i udati samo za kršćanina, što Turak nije bio. No on se s time nije mirio i pokušao ju je na silu dobiti. Divin otac (Luka Grabovac) da bi ju zaštitio, naodno ju je poslao kod nekog muslimana kako bi mu djevojka čuvala ovce.

Takova zaštita nije dugo trajala jer je Turak Tahirbeg ubrzo saznao gdje je mlada Diva, ostišao do nje i suočio se s njom. Ona ga je ponovno odbila, ostavši vjerna svojoj vjeri i Kristu, a mladi Turak, bjesan što ne može dobiti što želi, Divi zadaje smrtonosan ubopd nožem.

Tako je diva Grabovčeva radije dala svoj život za Boga i vjeru, očuvavši tako ljubav svojih predaka prema Domovini i Bogu.

1909. godine Ćiro Truhelka je iskopao navodni grob Dive Grabovčeve i u njemu pronašao kosti i ljubanju mlade djevojke za koju se ustvrdil da je imala između 16 - 18 godina. Od tada su počela i hodočašća na njezin grob, a Diva je ostala inspiracija mnogim pjesnicima i umjetnicima.

 

Bila jednom u tim davnim danima,

Grabovčeva lijepa kći,

gdje iz kamena voda teče

na Hercegovu tlu,

gdje iz kamena raste cvijeće

u sjećanje na nju.

 

Dušman tuče, mlado tijelo ubija,

u oku joj gasi nevin sjaj,

molitva je na usnama,

bila joj za kraj.

Umre tijelo, al' duša ode

u Gospin zagrljaj.

 

Diva, Diva Grabovčeva,

zauvijek na nebu sja.

Teče voda Hercegova,

tamo gdje bi njezin kraj.

 

Pogledaj u oči našim ženama,

i kad vidiš jedan divan sjaj,

to je Diva Grabovčeva,

još je ona živa znaj.

Teče voda Hercegova,

tamo gdje bi njezin kraj.

 

Diva, Diva Grabovčeva,

zauvijek na nebu sja.

Teče voda Hercegova,

tamo gdje bi njezin kraj.

 

Surovo je ovo vrijeme, ljudi zli,

vlada opći nespokoj,

ja se osjećam bolje kada pjevam ti o njoj,

o toj ženi, čistoj, hrabroj,

Divi Grabovčevoj.

 

Diva, Diva Grabovčeva,

zauvijek na nebu sja,

teče voda Hercegova,

tamo gdje bi njezin kraj.

Kada se 1463. godine, nakon pustošenja i osvajanja Bosne, sultan Muhamed II vraćao od Jajca kući, dao je na milodražu kod Fojnice vikaru bosanskih franjevaca fra Andjelu Zvjezdoviću  carsko pismo zvano Ahdnama, koje daje kršćanima slobodu vjere, a franjevci da mogu bez smetnje vršit službu Božju. Želio je da se opustošena zemlja vrati u normalno stanje. Ali Turski upravitelji nisu se držali tog pisma, su za Hrvate koji ostadoše vjerni svojoj katoličkoj vjeri nastala zaista teška vremena. Turske nepravde, zulumi i nasilje izazvali su rwevolt kod naroda, te se mnogi ljudi odmetnuše u šume i planine na svoj način potraže pravde. Tako nastadoše vremena hajduka. Ali u hajduke se išlo i zbog pljačke pa zato narodna predaja dobro razlikuje jedne od drugih.

 

Grob Mijata Tomića u Ilinom groblju u Doljanima

Narodna pjesma "Mijat Tomić odmeće se u hajduke" govori o tom zbog čega se Mijat odmetnuo u planinu. Turci su čitavo duvaljsko polje prisvojili i pretvorili u svoj begluk. Tako je u njihove ruke došla i Jabuka livada Mijata Tomića.          

Jednog dana Suzica kadija "silo Ture od Županjca grada" skupio oko 200 kosaca da pokose Mijatovu livadu Jabuku. Za vođu im odredi samog Mijata Tomića. Svi se kosci skupili a Mijata nema. Ne bi dugo kad eto i Mijata. Nije to bilo pravo Muratu subaši (poljaru) pa on Mijatu progovara: "Bre, đidijo Vlašće neoprano! Turski begluk u tebe je šala?" Traže sablju htjede Miji odsjeći glavu. Skoči Mijat i dohvati šaru pušku. Puče šara i pogodi Murata "u zlo mjesto gdje mu srce kuca". Tad Mijat reče:  "Stan'te, kosci, ne kos'te livade! Jabuka je moja djedovina, dok mene u životu bude, da vidimo ko smije kosit? Ko je junak neka za mnom ide: evo njima haran harambaša!" I tako se odmetnu Mijat Tomić u hajduke.

Pošao je sa svojom družinom koja je brojala između 20 i 40 ljudi, u Vran planinu. Odatle su poduzimali svoje haračke pohode širom Bosne i Hercegovine. U bližoj okolini Vran planine nalazilo se selo Pomen kao i Doljani. Preko Makljena, Prozora i Pomena vodio je jedan od glavnih turskih putova za Hercegovinu i Dalmaciju. Drugi turski put vodio je dolinom Neretve do ušća Rame, a zatim preko Tovarnice. Oba ova puta su se sastajala u Doljanima. Put je dalje vodio preko Risovca ka Blidinjskom jezeru, gdje se opet granao na više strana. Kako su na Pomenu živjele Hrvatske obitelji Mijat nije na putu koji je išao preko Pomena dočikao Turke ni njihove trgovce. Ali zato je na Turskom drumu preko Tovarnice imao prostrte kabanice i od Turskih trgovaca naplaćivao prolazninu.

Na svakog robom natovarenog konja vlasnik je morao Mijatu platit 5 zlatnih dukata ili koliko bi Mijat odredio. Ako bi e netko suprotstavio i nije htio platit, pa se još mašao oružja da će pucat na Mijata, ne bi imao vremena završit što je naumio, jer bi prije zapucali hajduci raspoređeni oko puta. U takvim slučajevima bi katkad uspjeli zarobit kakvog bogatog Turskog trgovca ili nekog dostojanstvenika te bi za njega tražili otkupninu ili zamjenu za svog zarobljenog druga. Veći dio plijena: robe, novca i oružja oni su dijelili sirotinji. Poslije takvih okršaja hajduci ne bi više na tom mjestu pazili ni čuvali postavljenu kabanicu. Nego su išli širom Bosne i Hercegovine i postavljali su druge zasjede na druge Turske putove.

Doljanski kraj je bio veoma za hajdukovanje, jer je brdovit i šumovit, kroz njega su prolazili važni turski putovi. Tu je bilo Mijatovo glavno gnijezdo. Tu je on imao svoje jatake i kumove. Tu je i poginuo. Po svom junaštvu Mijat Tomić se pročuo po cijeloj Bosni i Hercegovini, jer je Turcima natjerao strah u kosti. A isto tako pročuo se Mijat po svojoj dobroti , jer je štitio i pomagao siromašne i potlačene.

Povijest Doljana ne može se zamislit bez junaka i hajduka Mijata Tomića. Grob Mijata Tomića danas se nalazi u groblju sv. Ilije u Doljanima. Početkom II svjetskog rata netko je sa spomenika skinuo Mijatovu sliku želeći je sačuvat. Ali se ona nije sačuvala sad se na spomeniku stećku nalazi slika koju je oslikao Karlo Mijić oko 1930 godine u Zagrebu. Na nadgrobnom spomeniku stoje ove riječi.  

 

MIJAT TOMIĆ

HRVATSKI NARODNI JUNAK

+1656 GOD. U DOLJANIMA

"PA JA ODOH TRAŽIT PRAVDE

U BOGAZE I TIJESNE KLANCE"

PODIŽE HRVATSKI NAROD I

HRV. K.D. "NAPREDAK" U SARAJEVU

O ILIN-DANU 1937. GOD.

 

 Seoba hrvatskih obitelji s Pomena u Doljane pod zaštitom hajduka

S pojavom Mijata Tomića i njegovih hajduka na području Vran planine i Doljana učestale su borbe s Turcima. Zbog toga su Turci organizirali veće oružane čete koje su imale zadatak tražit hajduke i njihove jatake. Obično bi tada one dvije Hrvatske obitelji na Pomenu Stipanoviće i Tutiše  bile prve na udaru. Njih su uvijek ispitivali o hajducima i sumnjičili da ih pomažu. Turci ipak nisu uspjeli doznat da je Mijat kod njih dolazio skoro svaki dan, te da je kod njih tri zime zimovao.

Da bi izbjegli neprestana ispitivanja i sumnjičenja mještani sela Pomen sele se u Doljane. Hajduci im obećaše da će ih pomagat kao ih Turci počnu progonit, a neće ih moć više optuživat da znaju nešto o hajducima. Stipanovići odluče napravit kuću u Orlovcu, a Tutiši u Stuparima. I izabrali su ta mjesta kako bi Mijatu bili od koristi. Stipanovići će dojavljivat Mijatu kretanje Turaka preko Pomena a Tutiši preko Tovarnice. Pošto je tada sva zemlja u Doljanima bila pod turskom vlašću oni su morali iskrčiti šumu da bi se nastanili u Doljanima. Dok god ove dvije obitelji nisu učvrstile u svom novom boravištu Mijat im je dolazio i pomagao.

Dolazak Hrvata na podrucje Doljana 

U povijesnom i arheološkom pogledu ovo je područje do danas ostalo skoro ne ispitano, ali prava je sreća da je dobrim dijelom zabilježena još uvijek veoma živa narodna predaja, koja seže čak 500 godina u prošlost.

Mnogi arheološki ostaci i spomenici iz bliže i dalje povijesti govore o prošlosti ljudi koji su živjeli i radili u ovom kraju. Na temelju tih ostataka možemo zaključiti da su Doljani bili naseljeni još u Antičkom razdoblju, a hrvati su ga vjerojatno naselili odmah po dolasku na obale Jadranskog mora, jer su preko današnjih Doljana vodili putovi iz Dalmacije preko zapadne Hercegovine za Bosnu. U vrijeme pred dolazak Turaka u Bosnu i Hercegovinu u Doljanima su stanovali Hrvati - katolici. Bogumila tu nije bilo zbog toga što su tu veliki utjecaj imali katolicki svecenici. U to vrijeme u Doljanima je bilo veliko selo Pomen iz kojeg su i nastali Doljani. Selo Pomen je imalo i svoje zaseoke - Pacice, koje je imalo i svoje groblje "Ilino groblje". Tu je i sad katolicko groblje. U to doba Pomen i okolni zaseoci nisu imali crkve nego su svecenici dolazili iz Rame i držali mise po grobljima. Župa im je bila u Trišcanima, koja je obuhvacala i ostala okolna sela. Sadržaj

Stanovnici Doljana prije dolaska Turaka

Do dolaska Turaka cijeli Doljani bili su vlasništvo stanovnika sela Pomen, a i imali su svoje posjede i u Poljima sve do Blidinja. U Poljima su svoje posjede imali i Sovićani. U to doba stanovnici ovih krajeva živjeli su u velikim obiteljskim zadrugama. Buduci da su im zemljišni posjedi bili razbacani na više mijesta u ovom kraju, obiteljska zadruga je morala podjelit posao tako da su jedna braca obradivala zemlju oko Pomena a drugi su radili u Doljanima ili Poljima. Mnogi su na zemlji koju su obradivali pravili i kuce, a s vremenom su se grupirali formirajuci zaseoke. Najstariji zaseok u Doljanima jesu Pačići, a i tu su živjeli doseljenici sa Pomena. Tadašnji stanovnici ovog kraja u Doljanima su sijali kukuruz i povrce. Sve je to uspijevalo jer se moglo natapat rijekom Doljankom. Sadili su voce a oko Iline grude uzgajali su i vinovu lozu. U poljima su sijali jecam i raž, a uzgajali su i krumpir. Na Polja su izgonili životinje na ispašu i skupljali mljecne proizvode za zimu.

Dolazak Turaka 1463 godine u Jablanicu

Kada su Turske čete prodrle u Jablanicu žareći i paleći hrvatska sela, ubijali sve: muško, žensko i djecu bijegu. Silovali su žene i djevojke a zdravu mušku djecu odvodili u roblje za janjicare. Kao što nam usmena predaja kaže da je u to vrijeme samo u jednom danu stotine Hrvata poturceno. Narod koji je uspio pobjeci posakrivao se po Plasi i Tovarnici. Živjeli su po brdima i nekoliko godina pomagani od rodbine i prijatelja koji su silom poturceni. Ali sa dolaskom jakih zima i gladi bili su prisiljeni vratiti se i primit islamsku vjeru. 

Dolazak Turaka u Doljane -prema narodnoj predaji

Turci osvojivši Jablanicu tu su se utaborili i uspostavili svoju vlast. Odatle su turske osvajacke cete zauzimala ostala hrvatska sela. Uz kanjon rijeke Doljanke došli su u Pacice, a kanjonom rijeke Rame u Trišcane, cineci jednaka zla kao i u ostalim Hrvatskim mjestima. Narodna predaja kaže dalje: nešto naroda iz Jablanice, Pacica i Trišcana uspijeva pobjeci u hrvatsko selo Pomen. Pridružuje im se nešto naroda iz obližnji Sovica i Rame. Tu vijecaju i donose odluku da nastave povlacenje preko Rame i Prozora dublje u Bosnu, gdje još Turci nisu stigli. Odlucili su ostavit sve stvari osim oružja i hrane. Prije nego što su krenuli na njih napadne turska konjica. Sa kojima seljaci pocnu bitku, a žene i djeca se povlace prema vec utvrdenom planu. Turci iznenadeni otporom seljaka povuku se, što naši seljaci - ratnici iskoriste i krenu da se povlace za ženama i djecom. Ali turske bezbrojne cete pristigoše na Pomen  i vidjevši svoju prethodnicu pobijenu dadoše se u potjeru za seljacima koji su se povlacili. Kako koga su stizali tako i ubijali, vecinom starce žene i djecu koji su zaostajali i nisu se mogli brzo kretati. Vidjevši to snažni i naoružani seljaci stadoše i suprotstaviše se Turcima. Tako Turci opet uzmaknu. Tada se svi preživjeli naši saberu na Padiocim i Omancu. To je mjesto skoro sami vrh Bacine, koja je ovuda ravna, , s blagim padinama. Ovdje bi Turci mogli razigrati svoje konje i nitko im ne bi mogao pobjeci. Zato tu na brzinu saboruju i donesu odluku da ce se sa Turcima boriti svi - do posljednjeg. Tako je i bilo. 

Bitka s Turcima

Pred ovu bitku s Turcima izabraše ljudi sebi vode: Stipu Jelicica iz Jablanice,te Juru Stipanovica, i Andriju Tutiša sa Pomena.Svaki je rukovodio odredenim brojem ljudi, a glavni voda je bio Stipo Jelicic. Starce i starice smjeste u pozadinu na sigurnije mjesto u pozadini, iza jezera na Padiocim. Kod njih ostave i hranu.-po predanju našeg svijeta tu je bilo oko dvije tisuce , a za borbu naoružanih samo tristo ljudi ; dok je turske elitne vojske , pješaka , i  konjanika, bilo šest tisuca. Svi sposobni ljudi i žene docekaju Turke u Omancu. Jedni su pucali u Turke , a drugi se iza njih utvrdivali i ukopavali. Tako poce glavna , ogorcena i neravnopravna bitka za život ili smrt, takorekuc golorukog naroda sa puno jacim , dobro naoružanim i izvježbanim turskim cetama. Naši stari junaci bili su u povoljnijem strateškom položaju , jer su bili u vrhu a Turci  u strani ispod njih.Nisu im se mogli približiti, a da ih ne vide i ne pogode. Turci su stalno navaljivali i jurišali uz zaglušnu viku i galamu, ali bi svi popadali pogodeni od naših boraca. Nekoliko puta su naši razbili Turske cete, te bi de ove dale u bezglavo bježanje kud tko zna. Tada bi naši vojnici izašli iz svojih zaklona i sijecali Turke sve do Pomena. Našto bi Turci preplašeno vikali "Aman, Aman !"- pa je po toj Turskoj rijeci od tada ostalo ime ovom mjestu "Omanac". S tog poprišta borbe predvecer bi se Turci povlacili u svoju bazu na Pomen, gdje su imali razapete šatore, a tu im je bila i glavna komanda, hrana i municija. Sutradan vec zorom opet bi poceli nasrtat i jurišat. Turci cesto ne uspijevaju od vatre naših junaka ni pokupit svoje mrtve i ranjene vojnike. Kad bi se Turci povukli naši seljaci i vojnici pokupili od mrtvih Turaka oružje i municiju tako da bi osigurali zalihe za iduci napad. Sve ranjene turske vojnike nisu ubijali nego su ih previli i poslije mijenjali za hranu i oružje. Tako se ta neravnopravna borba vodila skoro tri mjeseca dana. U ovoj se borbi istaknuo Ivan Jukic. On i još dvojica momaka, preobuceni u Turske uniforme, privukli su se nocu na Pomen do Turskih šatora. Pobili su stražu, odsjekli glavu Turskom vojskovodi ove jedinice i donijeli je u svoju bazu na Padiocima i dali svom zapovjedniku Stipi Jelicicu. Nabili su glavu na kolac i postavili na stranu sa koje su Turski vojnici napadali. Turci preplašeni vidjevši glavu svog zapovjednika, dovode još vojske, za pojacanje da bi još ljuce i brže ugušili otpor naroda, koji se još uvijek hrabro branio. Naši borci - sad vec prorijedeni, iscrpljeni i gladni, nisu više mogli izdržat Turskoj sili i svakodnevnim napadima. Njih još stotinjak živih, utvrde se oko jezera Padioci i tu hrabro docekaju posljednji i najjaci turski juriš. Žene im pune opuške i donose koliko još ima hrane i vode. Ni jedan niti uzmice niti bježi. Brdo Turaka leži ispred njihovih nišana ali ih ima još kao mravi što navaljuju sa svih strana. Naši preživjeli junaci se oproste jedan s drugim, te izvuku sablje i zapocnu posljednju bitku prsa u prsa sa Turskim vojnicima. Tu još mnoge Turke isjeku, ali i oni sami izginuše..

Pocivali u miru!                                                                                    

Dalje narodna predaja kaže da ljuti Turci preživjele starce, djecu i žene vecinu pobiše a nešto a mali broj odvedu u ropstvo. Dalje narodna predaja kaže da su tu izginuli silni Turci njih preko tri tisuce, od naših tri stotine junaka. O pogibelji nam govore i brojni grobovi koji su razasuti po planini Bacini na kojoj su se vodile bitke izmedu Turaka i Hrvata - seljaka sa Pomena i okolni sela. Sadržaj

Preživjeli sa bitke na Bacini ..

Gore opisanu bitku na Padiocim i Omancu, na planini Bacini, izmedu Hrvata - katolika i Turaka preživjeli su samo dva covjeka, vrlo stara, sa ženama i unucadi. Preživjeli su jer su se uspjeli sakrit u obližnjoj gustoj šumi. Imena su im zaboravljena, ali do danas sacuvana prezimena. To su: stari Tutiš i stari Stipanovic. Preživjeli su samo dvije okrnjene obitelji, okrnjene - jer su im sinovi s mladim ženama poginuli u bitci. Njih su susjedi iz Pacica, kada su im nekako javili da su ostali živi, pomagali hranom. Kad su se prilike izmijenile i malo popustio zulum, oni su se vratili kucama na Pomen. Eto samo je toliko stanovnika ostalo od velikog sela Pomen. Kažem "velikog sela Pomen" jer još i danas ima više od dvije stotine vidljivih zidina starih kuca, a koliko ih je nevidljivih, zatrpanih, zaraslih, bujicom i klizanjem tla nestalo i sad se ne mogu vidjeti. Živjelo je dakle tu više od dvije stotine obitelji a sad ih ostade samo dvije - nekoliko male djece  od kojih potjece vecina današnjih stanovnika Doljana katolicke vjeroispovijesti. Sadržaj

Doljani za vrijeme Austrougarske od 1878 do 1914

Doljani za vrijeme Austrougarske 1878 i sve do prvog svjetskog rata 1914 god. ostaju u sjecanju naših ljudi kao teška vremena kada su se intenzivno iskorištavala prirodna bogatsva Doljana a ništa se nije ulagalo u razvoj i poboljšanje standarda života ljudi koji su tu živjeli. U Doljanima kao i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine nakon okupacije Austrougarske, zadržali su se citluci tj. veci dio obradivog zemljišta koje je bilo pod kontrolom muslimana  "citlukshabije ili bega". Ali nakon nekog vremena pojavila se mogucnost otkupa zemljišta, što su iskoristili brojni Hrvati oni koji su tu vec živjeli ali i oni koji su se doselili iz Hercegovine i drugih mjesta. Tadašnje vlasti u Doljanima provode istraživanja prirodnih bogatstava. Uz šumu tu su još pronadene: željezna ruda na Tovarnici, bakar u Orlovackom potoku, olova u Miljevcici, i gipsa u Sovicima.                 

Ovaj period poznat je po teškim uvjetima života. Ostavio je za sobom razdoblje zaostalosti i nepismenosti. Ovo je bilo veoma siromašno stocarsko ratarsko podrucje, u kome privredivanje, pa cak i u najrodnijim godinama nije moglo pružit ni osnovne uvjete za život. Zbog zaostalosti i ne obrazovanosti podrucje je bilo izvor jeftine sezonske radne snage. Ljudi sa ovog podrucja išli su "trbuhom za kruhom" u Slavoniju i Dalmaciju na privremeni rad a neki su i ostajali za stalno. Sadržaj

Doljani za vrijeme Stare Jugoslavije i NDH

Izbijanjem prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS tadašnja država bila je podijeljena na 33 oblasti a svaka oblast je sacinjavalo 800 000 stanovnika  Doljani su se nalazili u sklopu Travnicke oblasti u koju su još spadale Kupres, Jajce, Glamoc, Livno, Prozor, Žepce, Bugojno. Kasnijom podjelom Kraljevine Jugoslavije na Banovine 1929 god. Doljani ulaze u sastav Primorske Banovine. Sporazumom Cvetkovic-Macek 1939 god. stvara se Banovina Hrvatska u koju ulaze i Doljani. Nakon okupacije 1941 god. stvara se Neovisna Država Hrvatska koja zauzima Banovinu Hrvatsku, Vrbsku Banovinu, i dio Drinske Banovine. Tada vec traje II. svjetski rat i mnogi Doljancani odlaze u vojsku. Vecina ih je bila mobilizirana od strane NDH neki su bili u Ustašama, a neki u Njemackoj vojsci. Sadržaj

Pokolj od strane cetnika 1942

U prvim danima Listopada 1942 godine kada negdje oko 3 000 cetnika vrši prodor od strane Jablanice preko Doljana i Sovica dalje prema Rami. U tom krvavom pohodu u kojem su izginuli mnogi Doljancani. Cetnici koji  su naišli nisu birali svoje žrtve tu je poginulo negdje oko 98 ljudi, žena i djece. Cijelo selo Doljani i Sovici su spaljeni tako da oni koji su ostali živi, našli su se u veoma teškoj situaciji. Voda cetnika koji su pobili Hrvate Doljana, Sovica i Rame bio je Dražen Mihajlovic.  Imena svih koji su poginuli dopisat cemo naknadno.

- Župa Doljani pripadala je župi Rama sve do 1837 g. kada je pripojena Novoosnovanoj župi Triješćani (današnj Gračac). Župa Doljani postaje samostalna 1882 g. kada se i odvaja od župe Gračac. Prvi župnik bio je fra Blaž Kulijer koji je počeo gradit crkvu. Crkva je početa sa izgradnjom 1882 kada je i završena, 1910 zbog dotrajalosti je bila i obnavljana. Tek 1973 g. sagrađen je toranj te iste crkve(koja danas ne postoji). Novu crkvu sagradio je fra. Tvrtko Gujić

 

Stara crkva u Doljanima

- Selo Doljani se nalazi u Bosni i Hercegovini u općini Jablanica. U sjeveroistočnom dijelu Parka prirode "Blidinje". Nadmorska visina se kreće od 650 do 750 metara u samom mjestu. Dok su najviši vrhovi koji okružuju selo Baćina 1282m Borovink 1430m Vitlenica 1655m i dr.. Kroz cijelu dolinu Doljana teče rijeka Doljanka.

- Prvi stanovnici Doljana su nepoznati  a pretpostavlja se da su se Hrvati tu nastanili još od dolaska Hrvata na ove prostore, razlog zbog kojeg su bili nastanjeni ovi prostori tako rano je taj da glavni put iz Bosne koji je vodio za Hercegovinu i Dalmaciju prolazio je baš kroz Doljane. Ove informacije nisu provjeravane pa ne znamo da li su točne. Ali sigurno znamo da prvi Katolici Hrvati dolaze u Doljane za vrijeme Turskih osvajanja. Iz ovog razdoblja ostali su brojni dokazi u vidu nadgrobnih spomenika takozvanih stećaka.

Popis župnika

 

Fra Blaž Kulijer 1882.-1883. 

Fra Andrija Tomić 1883.-1887. 

Fra Rafael Ostojić 1887.-1888.

Fra Anto Palinić 1888.-1889. 

Fra Mijo Lukić 1889.-1891. 

Fra Pavo Kovačević 1891.-1893.

Fra Ivan Radić 1893.-1895. 

Fra Jerko Barbarić 1895.-1902. 

Fra Stipo Keškić 1902.-1903. 

Fra Anto Palinić 

Fra Vlado Matijašević 

Fra Anzelmo Alaupović

Fra Grgo Kotromanović 1912.-1916. 

Fra Franjo Jukić 1916.-1919. 

Fra Mato Vujičić 1925. 

Fra Marko Trogrančić 1925. 

Fra Mile Bešker 1925.-1927. 

Fra Vinko Vicić 1927.-1934.

Fra Alojzije Begić 1935.-1936.

Fra Eugen Gujić 1935.-1936. 

Fra Vinko Vicić 1936. 

Fra Marko Trogrančić 1936.-1939. 

Fra Branko Bilić 1940. 

Fra Miroslav Buzuk 1940.-1941. 

Fra Anto Vidaković 1941. 

Fra Jozo Filipović 1941.-1944. 

Fra Anto Ravlić 1944.-1947. 

Fra Franjo Vrdoljak 1947.-1949. 

Fra Alfonzo Domaćinović 1949.-1950. 

Fra Anđeo Mutić 1950. 

Fra Željko Džaja 1950.-1958. 

Fra Franjo Žilić 1958. 

Fra Jerko Petričević 1958.-1967. 

Fra Stanko Mijić 1967.-1971. 

Fra Tvrtko Gujić 1971.-1979. 

Fra Antun Antunović 1979.-1985. 

Fra Bruno Batinić 1985.-1988. 

Fra Vlado Koštroman 1988.-2000. 

Fra Branko Malekinušić 2000.-2008.

Fra Andrija Jozić 2008. - 

Udruge u Doljanima

Idi na vrh