Dolazak Hrvata na podrucje Doljana 

U povijesnom i arheološkom pogledu ovo je područje do danas ostalo skoro ne ispitano, ali prava je sreća da je dobrim dijelom zabilježena još uvijek veoma živa narodna predaja, koja seže čak 500 godina u prošlost.

Mnogi arheološki ostaci i spomenici iz bliže i dalje povijesti govore o prošlosti ljudi koji su živjeli i radili u ovom kraju. Na temelju tih ostataka možemo zaključiti da su Doljani bili naseljeni još u Antičkom razdoblju, a hrvati su ga vjerojatno naselili odmah po dolasku na obale Jadranskog mora, jer su preko današnjih Doljana vodili putovi iz Dalmacije preko zapadne Hercegovine za Bosnu. U vrijeme pred dolazak Turaka u Bosnu i Hercegovinu u Doljanima su stanovali Hrvati – katolici. Bogumila tu nije bilo zbog toga što su tu veliki utjecaj imali katolicki svecenici. U to vrijeme u Doljanima je bilo veliko selo Pomen iz kojeg su i nastali Doljani. Selo Pomen je imalo i svoje zaseoke – Pacice, koje je imalo i svoje groblje “Ilino groblje”. Tu je i sad katolicko groblje. U to doba Pomen i okolni zaseoci nisu imali crkve nego su svecenici dolazili iz Rame i držali mise po grobljima. Župa im je bila u Trišcanima, koja je obuhvacala i ostala okolna sela. Sadržaj

Stanovnici Doljana prije dolaska Turaka

Do dolaska Turaka cijeli Doljani bili su vlasništvo stanovnika sela Pomen, a i imali su svoje posjede i u Poljima sve do Blidinja. U Poljima su svoje posjede imali i Sovićani. U to doba stanovnici ovih krajeva živjeli su u velikim obiteljskim zadrugama. Buduci da su im zemljišni posjedi bili razbacani na više mijesta u ovom kraju, obiteljska zadruga je morala podjelit posao tako da su jedna braca obradivala zemlju oko Pomena a drugi su radili u Doljanima ili Poljima. Mnogi su na zemlji koju su obradivali pravili i kuce, a s vremenom su se grupirali formirajuci zaseoke. Najstariji zaseok u Doljanima jesu Pačići, a i tu su živjeli doseljenici sa Pomena. Tadašnji stanovnici ovog kraja u Doljanima su sijali kukuruz i povrce. Sve je to uspijevalo jer se moglo natapat rijekom Doljankom. Sadili su voce a oko Iline grude uzgajali su i vinovu lozu. U poljima su sijali jecam i raž, a uzgajali su i krumpir. Na Polja su izgonili životinje na ispašu i skupljali mljecne proizvode za zimu.

Dolazak Turaka 1463 godine u Jablanicu

Kada su Turske čete prodrle u Jablanicu žareći i paleći hrvatska sela, ubijali sve: muško, žensko i djecu bijegu. Silovali su žene i djevojke a zdravu mušku djecu odvodili u roblje za janjicare. Kao što nam usmena predaja kaže da je u to vrijeme samo u jednom danu stotine Hrvata poturceno. Narod koji je uspio pobjeci posakrivao se po Plasi i Tovarnici. Živjeli su po brdima i nekoliko godina pomagani od rodbine i prijatelja koji su silom poturceni. Ali sa dolaskom jakih zima i gladi bili su prisiljeni vratiti se i primit islamsku vjeru. 

Dolazak Turaka u Doljane -prema narodnoj predaji

Turci osvojivši Jablanicu tu su se utaborili i uspostavili svoju vlast. Odatle su turske osvajacke cete zauzimala ostala hrvatska sela. Uz kanjon rijeke Doljanke došli su u Pacice, a kanjonom rijeke Rame u Trišcane, cineci jednaka zla kao i u ostalim Hrvatskim mjestima. Narodna predaja kaže dalje: nešto naroda iz Jablanice, Pacica i Trišcana uspijeva pobjeci u hrvatsko selo Pomen. Pridružuje im se nešto naroda iz obližnji Sovica i Rame. Tu vijecaju i donose odluku da nastave povlacenje preko Rame i Prozora dublje u Bosnu, gdje još Turci nisu stigli. Odlucili su ostavit sve stvari osim oružja i hrane. Prije nego što su krenuli na njih napadne turska konjica. Sa kojima seljaci pocnu bitku, a žene i djeca se povlace prema vec utvrdenom planu. Turci iznenadeni otporom seljaka povuku se, što naši seljaci – ratnici iskoriste i krenu da se povlace za ženama i djecom. Ali turske bezbrojne cete pristigoše na Pomen  i vidjevši svoju prethodnicu pobijenu dadoše se u potjeru za seljacima koji su se povlacili. Kako koga su stizali tako i ubijali, vecinom starce žene i djecu koji su zaostajali i nisu se mogli brzo kretati. Vidjevši to snažni i naoružani seljaci stadoše i suprotstaviše se Turcima. Tako Turci opet uzmaknu. Tada se svi preživjeli naši saberu na Padiocim i Omancu. To je mjesto skoro sami vrh Bacine, koja je ovuda ravna, , s blagim padinama. Ovdje bi Turci mogli razigrati svoje konje i nitko im ne bi mogao pobjeci. Zato tu na brzinu saboruju i donesu odluku da ce se sa Turcima boriti svi – do posljednjeg. Tako je i bilo. 

Bitka s Turcima

Pred ovu bitku s Turcima izabraše ljudi sebi vode: Stipu Jelicica iz Jablanice,te Juru Stipanovica, i Andriju Tutiša sa Pomena.Svaki je rukovodio odredenim brojem ljudi, a glavni voda je bio Stipo Jelicic. Starce i starice smjeste u pozadinu na sigurnije mjesto u pozadini, iza jezera na Padiocim. Kod njih ostave i hranu.-po predanju našeg svijeta tu je bilo oko dvije tisuce , a za borbu naoružanih samo tristo ljudi ; dok je turske elitne vojske , pješaka , i  konjanika, bilo šest tisuca. Svi sposobni ljudi i žene docekaju Turke u Omancu. Jedni su pucali u Turke , a drugi se iza njih utvrdivali i ukopavali. Tako poce glavna , ogorcena i neravnopravna bitka za život ili smrt, takorekuc golorukog naroda sa puno jacim , dobro naoružanim i izvježbanim turskim cetama. Naši stari junaci bili su u povoljnijem strateškom položaju , jer su bili u vrhu a Turci  u strani ispod njih.Nisu im se mogli približiti, a da ih ne vide i ne pogode. Turci su stalno navaljivali i jurišali uz zaglušnu viku i galamu, ali bi svi popadali pogodeni od naših boraca. Nekoliko puta su naši razbili Turske cete, te bi de ove dale u bezglavo bježanje kud tko zna. Tada bi naši vojnici izašli iz svojih zaklona i sijecali Turke sve do Pomena. Našto bi Turci preplašeno vikali “Aman, Aman !”- pa je po toj Turskoj rijeci od tada ostalo ime ovom mjestu “Omanac”. S tog poprišta borbe predvecer bi se Turci povlacili u svoju bazu na Pomen, gdje su imali razapete šatore, a tu im je bila i glavna komanda, hrana i municija. Sutradan vec zorom opet bi poceli nasrtat i jurišat. Turci cesto ne uspijevaju od vatre naših junaka ni pokupit svoje mrtve i ranjene vojnike. Kad bi se Turci povukli naši seljaci i vojnici pokupili od mrtvih Turaka oružje i municiju tako da bi osigurali zalihe za iduci napad. Sve ranjene turske vojnike nisu ubijali nego su ih previli i poslije mijenjali za hranu i oružje. Tako se ta neravnopravna borba vodila skoro tri mjeseca dana. U ovoj se borbi istaknuo Ivan Jukic. On i još dvojica momaka, preobuceni u Turske uniforme, privukli su se nocu na Pomen do Turskih šatora. Pobili su stražu, odsjekli glavu Turskom vojskovodi ove jedinice i donijeli je u svoju bazu na Padiocima i dali svom zapovjedniku Stipi Jelicicu. Nabili su glavu na kolac i postavili na stranu sa koje su Turski vojnici napadali. Turci preplašeni vidjevši glavu svog zapovjednika, dovode još vojske, za pojacanje da bi još ljuce i brže ugušili otpor naroda, koji se još uvijek hrabro branio. Naši borci – sad vec prorijedeni, iscrpljeni i gladni, nisu više mogli izdržat Turskoj sili i svakodnevnim napadima. Njih još stotinjak živih, utvrde se oko jezera Padioci i tu hrabro docekaju posljednji i najjaci turski juriš. Žene im pune opuške i donose koliko još ima hrane i vode. Ni jedan niti uzmice niti bježi. Brdo Turaka leži ispred njihovih nišana ali ih ima još kao mravi što navaljuju sa svih strana. Naši preživjeli junaci se oproste jedan s drugim, te izvuku sablje i zapocnu posljednju bitku prsa u prsa sa Turskim vojnicima. Tu još mnoge Turke isjeku, ali i oni sami izginuše..

Pocivali u miru!                                                                                    

Dalje narodna predaja kaže da ljuti Turci preživjele starce, djecu i žene vecinu pobiše a nešto a mali broj odvedu u ropstvo. Dalje narodna predaja kaže da su tu izginuli silni Turci njih preko tri tisuce, od naših tri stotine junaka. O pogibelji nam govore i brojni grobovi koji su razasuti po planini Bacini na kojoj su se vodile bitke izmedu Turaka i Hrvata – seljaka sa Pomena i okolni sela. Sadržaj

Preživjeli sa bitke na Bacini ..

Gore opisanu bitku na Padiocim i Omancu, na planini Bacini, izmedu Hrvata – katolika i Turaka preživjeli su samo dva covjeka, vrlo stara, sa ženama i unucadi. Preživjeli su jer su se uspjeli sakrit u obližnjoj gustoj šumi. Imena su im zaboravljena, ali do danas sacuvana prezimena. To su: stari Tutiš i stari Stipanovic. Preživjeli su samo dvije okrnjene obitelji, okrnjene – jer su im sinovi s mladim ženama poginuli u bitci. Njih su susjedi iz Pacica, kada su im nekako javili da su ostali živi, pomagali hranom. Kad su se prilike izmijenile i malo popustio zulum, oni su se vratili kucama na Pomen. Eto samo je toliko stanovnika ostalo od velikog sela Pomen. Kažem “velikog sela Pomen” jer još i danas ima više od dvije stotine vidljivih zidina starih kuca, a koliko ih je nevidljivih, zatrpanih, zaraslih, bujicom i klizanjem tla nestalo i sad se ne mogu vidjeti. Živjelo je dakle tu više od dvije stotine obitelji a sad ih ostade samo dvije – nekoliko male djece  od kojih potjece vecina današnjih stanovnika Doljana katolicke vjeroispovijesti. Sadržaj

Doljani za vrijeme Austrougarske od 1878 do 1914

Doljani za vrijeme Austrougarske 1878 i sve do prvog svjetskog rata 1914 god. ostaju u sjecanju naših ljudi kao teška vremena kada su se intenzivno iskorištavala prirodna bogatsva Doljana a ništa se nije ulagalo u razvoj i poboljšanje standarda života ljudi koji su tu živjeli. U Doljanima kao i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine nakon okupacije Austrougarske, zadržali su se citluci tj. veci dio obradivog zemljišta koje je bilo pod kontrolom muslimana  “citlukshabije ili bega”. Ali nakon nekog vremena pojavila se mogucnost otkupa zemljišta, što su iskoristili brojni Hrvati oni koji su tu vec živjeli ali i oni koji su se doselili iz Hercegovine i drugih mjesta. Tadašnje vlasti u Doljanima provode istraživanja prirodnih bogatstava. Uz šumu tu su još pronadene: željezna ruda na Tovarnici, bakar u Orlovackom potoku, olova u Miljevcici, i gipsa u Sovicima.                 

Ovaj period poznat je po teškim uvjetima života. Ostavio je za sobom razdoblje zaostalosti i nepismenosti. Ovo je bilo veoma siromašno stocarsko ratarsko podrucje, u kome privredivanje, pa cak i u najrodnijim godinama nije moglo pružit ni osnovne uvjete za život. Zbog zaostalosti i ne obrazovanosti podrucje je bilo izvor jeftine sezonske radne snage. Ljudi sa ovog podrucja išli su “trbuhom za kruhom” u Slavoniju i Dalmaciju na privremeni rad a neki su i ostajali za stalno. Sadržaj

Doljani za vrijeme Stare Jugoslavije i NDH

Izbijanjem prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS tadašnja država bila je podijeljena na 33 oblasti a svaka oblast je sacinjavalo 800 000 stanovnika  Doljani su se nalazili u sklopu Travnicke oblasti u koju su još spadale Kupres, Jajce, Glamoc, Livno, Prozor, Žepce, Bugojno. Kasnijom podjelom Kraljevine Jugoslavije na Banovine 1929 god. Doljani ulaze u sastav Primorske Banovine. Sporazumom Cvetkovic-Macek 1939 god. stvara se Banovina Hrvatska u koju ulaze i Doljani. Nakon okupacije 1941 god. stvara se Neovisna Država Hrvatska koja zauzima Banovinu Hrvatsku, Vrbsku Banovinu, i dio Drinske Banovine. Tada vec traje II. svjetski rat i mnogi Doljancani odlaze u vojsku. Vecina ih je bila mobilizirana od strane NDH neki su bili u Ustašama, a neki u Njemackoj vojsci. Sadržaj

Pokolj od strane cetnika 1942

U prvim danima Listopada 1942 godine kada negdje oko 3 000 cetnika vrši prodor od strane Jablanice preko Doljana i Sovica dalje prema Rami. U tom krvavom pohodu u kojem su izginuli mnogi Doljancani. Cetnici koji  su naišli nisu birali svoje žrtve tu je poginulo negdje oko 98 ljudi, žena i djece. Cijelo selo Doljani i Sovici su spaljeni tako da oni koji su ostali živi, našli su se u veoma teškoj situaciji. Voda cetnika koji su pobili Hrvate Doljana, Sovica i Rame bio je Dražen Mihajlovic.  Imena svih koji su poginuli dopisat cemo naknadno.